Zelena Arhitektura (1)

ŠTA JE ZELENA ARHITEKTURA

Zelena arhitektura je grana arhitekture koja obuhvata radnje planiranja, dizajniranja i gradnje različitih vrsta objekata uz što manji efekat na životnu sredinu. Za cilj ima graditeljstvo koje teži da stvori energetski efikasne zgrade, koje imaju što manji uticaj na okruženje, kao i efikasno korišćenje prirodnih resursa. Na zelenu arhitekturu se može gledati kao na umetnost, jer za cilj ima balansiranje i odmerenost tri osnovne osobine arhitekture koje građevine treba da imaju: lepotu (Venustas), čvrstinu (Firmitas) i korisnost (Utilitas), a da pri tome odgovorno rukovodi okruženjem i prirodnim resursima i tako postigne održivost. Težnja je da se, ukoliko je to moguće i u što većoj meri, koristite tehnike konstrukcije koje su nasleđene na lokaciji, kako bi se smanjli troškovi i zagađujuće dejstvo prevoza, i uzimaju znanja iz lokalne tradicije u pogledu materijala i projektovanja. Da bi ovakva gradnja minimalizovala upotrebu neobnovljivih izvora energije, okreće se pasivnim i aktivnim principima korišćenja sunčeve energije, zatim energiji vetra i drugim obnovljivim izvorima energije. U izgradnji objekata ovog tipa, koriste se ekološki ispravni materijali, koji u svojoj proizvodnji, primeni i raspodeli u što manjoj meri zagađuju zalihe vode, zemljišta i vazduha u okruženju. Izgradnja takozvnih “zelenih kuća” je u skladu sa pojmom o održivosti i pokušava da uravnoteži ekološke, ekonomske i socijalne potrebe. Održivo graditeljstvo uključuje celovit životni ciklus zgrade, uzimajući u obzir kvalitet okruženja, kvalitet funkcije i budućih vrednosti. Stoga je ideja održivosti, odnosno ekološkog dizajna, da osigura da naše delovanje i odluke danas, neće ugroziti mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe. Sa ovakvom željom stvoreni su osnovni principi na kojima se bazira ekološka gradnja u skladu sa životnim okruženjem. (“EKOloška kuća”, 2008)


[1] Utilitarizacijaobaveza uspostavljanja najvećeg blagostanja za većinu Osnovni principi zelene arhitekture:

  • Efikasnost pri korišćenju energije, vode i ostalih resursa
  • Unapređenje prirodnog okruženja
  • Smanjenje otpada, zagađenja i degradacije životne sredine

GRAĐENJE U SKLADU SA PRIRODOM

permaculture-house-500x372

Građenje u skladu sa prirodom, ima mali uticaj na životno okruženje, a zadovoljava osnovne potrebe stanovništva. Održivo graditeljstvo pored primena praktičnih znanja, ima za cilj da na neki način da preispita puteve kojima je civilizacija krenula. Možda da još jednom razmislimo o nekim saznanjima do kojih je čovečanstvo ranije došlo i ponovo “izmislimo toplu vodu”. Ona postavlja pitanja, da li je čovečanstvo zaboravilo na prave potrebe ljudi, izgubivši se u svetu hiperprodukcije i pohlepe. Prelazak na neke nove ideje i razvoj civilizacije, doneo nam je mnogo u vidu komfora i praktičnosti, tako da su mnoge drevne veštine gradnje, zamenjene i pale u zaborav. Gradnja bez različitih sintetičkih materijala u bilo kom segmentu, danas je teško zamisliva. Takav razvoj situacije doneo nam je velike probleme. Građevinska industrija predstavlja jedan od najvećih potrošača energije i zagađivača vode i vazduha. Degradirana životna sredina postavlja pitanje odabira materijala koje koristimo, kao i njihove trajnosti. Imajući u vidu da se 50% od ukupno proizvedene energije troši u zgradama, smanjene zalihe fosilnih goriva i poskupljenje energije, nateralo nas je da razmislimo o energetskoj efikasnosti kuća i o nepotrebnim kvadratima koje slabo i da koristimo, a opet trošimo energiju na njihovo zagrevanje i hlađenje. Sve ove činjenice učinile su da još jednom porazmislimo o budućnosti i možda se vratimo par koraka nazad i ispravimo grešku. Još 1961. godine jedan od najbitnijih urbanista Lewis Mumford, u svojoj knjizi “Grad iz istorije” naglašava da je vreme pokazalo, da ključna stvar jednog grada leži u njegovoj mogućnosti da odgovori na potrebe stanovništva i daljem razvoju civilizacije. Te potrebe često ne zavise isključivo od ekonomije ili veličine grada, faktora koji dominiraju u modernom urbanizmu. Građenje u skladu sa prirodom je moguće i u urbanim sredinama, tako da u mnogim modernim gradovima imamo primere ovakvih objekata. Tako je 2010. Godine na Adi Huji izgrađen objekat ekološki prihvatljivog materijala – drveta i bala slame, po principu low impact building-a[2]. Eko – kulturni centar se koristi kao atelje i kao prostor za organizaciju kulturnih dešavanja.

Ada-Huja-1024x768

Slika 1. Eko – kulturni centar na Adi Huji

PRVE GRAĐEVINE

Još prve zajednice ljudi su tražile zaklon od različitih vremenskih uslova. U početku su to bila prirodna skloništa, pre svega okapine i pećine, kopali su zemunice. Ovakva skloništa su praistorijskom čoveku služila 99% vremena celokupne istorije čovečanstva. Prokapna voda, izvori ili podzemni vodotoci se često nalaze u samom staništu ili u neposrednom okruženju. Zahvaljujući ondašnjoj ”savršenosti”, ”udobnosti” i ”sigurnosti”, ova staništva su napuštana samo u sezoni lova, dok su u zimskim i periodima nepovoljnim za lovnu i sakupljačku privredu, ona postala mesta prvih ljudskih skulptorskih i slikarskih ostvarenja. Starost slika u južnim delovima Španije i Francuske procenjena je na preko 20.000 godina. (Bronowski J., 1984,50). Vremenom je čovek počeo i sam sebi da obezbeđuje zaklon iznad zemlje i gradi prve kuće. Procenjuje se da su se prve kolibe pojavile pre 200.000 godina. Takav primitivan čovek, u izgradnji kuća, ne znajući za današnja tehnološka dostignuća, morao se okrenuti prirodnim materijalima koje je mogao da nađe u svojoj neposrednoj blizini. Ovako uslovljen čovek, uglavnom je gradio kuće od zemlje, kamena i drveta. Objekti od drveta su građeni gotovo svuda gde se u blizini mogla naći drvena građa, pogotovo u oblastima bogatim četinarskim šumama koje su obezbeđivale stabla pravilne geometrije. U oblastima koje su oskudevale šumama, kuće su uglavnom građene od blata, a prirodni kamen se koristio zbog efekta skladištenja toplote. (“EKOloška kuća”, 2008)

Zone-pojavljivanja-i-pravci-sirenja-urbane-gradnje

Prilog 1. Zone pojavljivanja I pravci širenja urbane gradnje

Postoji puno nejasnoća oko toga kako i kada su se pojavili prvi veći gradovi, ali na osnovu mnogobrojnih arheoloških istrživanja, danas se sa sigurnošću tvrdi da su bili formirani u dolinama velikih reka. Haggett P, (1975, 273) posebno apostrofira nekoliko lokacija: prostor između Tigra i Eufrata, dolina reke Nil u Egiptu, oko reke Ind u zapadnoj Indiji i oblast doline Hoanghoa u Kini. Prema Chisholm M. izbor lokacije na kojoj su formirani gradovi uslovljen je dvema grupa činilaca, neekonomskim i ekonomskim. Neekonomski činioci vezani su za odbranu naselja i sigurnosti od prirodnih nepogoda, pre svega poplava, zatim bolesti ljudi i stoke. S druge strane imamo ekonomske činioce vezane za egzistencijalne i ekonomske potrebe zemljoradničkog društva, koji se odnose na dostupnost pet osnovnih resursa. U prilogu 2. je prikazana klasifikacija ovih resursa po važnosti, tako da je vodi dat najveći značaj, pa zatim obradivom zemljištu, pašnjacima, ogrevu pa građevinskom materijalu.

Capture

Prilog 2. Prikaz hipotetičkog vrednovanja okruženja za osnivanje novog (prema Chisholm M. 1969)

Način gradnje je bio direktno uslovljen klimatskim karakteristikama područja, tako da su se kuće u hladnim podnebljima i visokim planinama, gradile sa velikim nadstrešicama kako bi zaštitile od snežnih oluja, dok se na kućama u obalskim područjima krov od trske spuštao do poda, kako bi zaštitio od kiše i vetra. U oblastima sa vlažnom klimom, primenjivani su vešto osmišljeni sistemi ventilacije, dok su u toplim oblastima građeni debeli kameni ili glineni zidovi koji su obezbeđivali najbolju zaštitu od sunca. (“EKOloška kuća”, 2008)

Neolitska Kultura

U periodu posle neolitske revolucije, čovek odžava koliko-toliko društveni i prirodni ekvilibrijum, odnosno tok biološkog ciklusa kojim obezbeđuje plodnost zemljišta, a time i sredstva za život društvene zajednice. Struktura ljudskih naselja toga perioda sastojala se u malim ratarskim zajednicama. Poremećaj u prirodi se ogledao jedino u odabiru i selekciji nekih biljnih kultura i pripitomljavanju životinja. Zemljište je bilo zajednička svojina, obrađivano je i održavano prema zakonima prirode, pa je na taj način uglavnom održavan ekološki ekvilibrijum. Čovek je to radio racionalnim metodama, kako bi sačuvao tok biološkog ciklusa, zemljište-voda-boljke-životinje-čovek, što osigurava stalnu plodnost zemljišta. (Ekološki izazov, dr. Mara Đukanović, 1991) U jugozapadnoj Aziji, Neolitska kultura se pojavila ubrzo posle 10000 p.n.e. u Levantu. Do 8000 g.p.n.e. Neolitska kultura se prošilirila na jugoistočnu Anatoliju, Siriju i Irak, a pojavile su se i prve zajednice koje su proizvodile hranu u jugoistočnoj Evropi. Neolitska kultura je bila rasprostranjena i na našim prostorima, poznata Vinčanska i Neolitska kultura Starčeva koje su jedne od najstarijih u centralnoj Evropi, stare oko 5500 p.n.e. Arheološka istraživanja na širem prostoru Starčeva ukazuju da je kopanje bunara na teritoriji Srbije prisutno iz perioda 4000-5000 g.p.n.e.(Milojević N. 1967,12). Neolitski ljudi na prostorima Levanta, Male Azije, Sirije, severne Mesopotamije i centralne Azije su bili odlični graditelji, pravili su svoje kuće od cigala od blata. U Evropi su zidane dugačke kuće od šiblja koje je premazivano blatom.

Slika-2.-Rekonstrukcija-kue-u-Vini

Slika 2. Rekonstrukcija kuće u Vinči[i]

Društvo koje je živelo u neolitu predstavlja sliku društva kojem odgovara koncept održivog razvoja. Naselja ovog tipa nisu bila zavisna od potrošnje fosilnih goriva, već su se oslanjali na mnogo zdravija rešenja. Koristili su se drvetom za loženje vatre i primenjivali sunčevu energije za sušenje hrane i svoj način života prilagođavali lokalnim klimatskim uslovima. Za gradnju naselja koristili su prirodne materijale koje su nalazili u svom okruženju (drvo, zemlju, glinu, blato, pesak, pruće, kožu, krzno i sl.). Sve ovo navodi na zaključak da ne smemo zanemarivati i potcenjivati umeća neolitskih ljudi u gradnji, planiranju naselja i izboru lokaliteta za stanovanje. Znanja koja su davno zaboravljena i prevaziđena, uz primenu savremenih tehnologija i tehnika, mogu doprineti formiranju održivog društva u budućnosti. Nakon neolita, u istoriji ljudskog naselja, dolazi period koji su autori Gikson A. i Čaild G. nazivali feudalni period. Ratari napuštaju svoja sela zbog traganja za plodnijim zemljištem. Sa pojavom novih naseobina, nastaju i nove klase plemića i zanatlija. To znaći da se pored seoskog stnovništva stvara i gradsko. U ovom periodu, seosko stanovništvo je primorano da pribegava profesiranoj eksploataciji poljoprivrednog zemljišta. Kada je ono postalo izvor eksploatacije i na taj način počela njegova degradacija, počela i degradacija prirodnog okoliša, krčenjem šuma kako bi se obezbedile nove obradive površine. Već u ovom periodu nastaje poremećeni odnos društva i prirode. Glikson A. navodi primer degradacije zemljišta u Mesopotamiji i severnoj Kini, nastalo kao posledica nepoznavanja i nepoštovanja zakona zemljišta koje je eksploatisano, zapušteno ili forsirano. To je dovelo do njegovog ispiranja i erodiranja, i ogromna prostranstva su pretvorana u pustinje. (Ekološki izazov, dr. Mara Đukanović, 1991)


[1] Utilitarizacijaobaveza uspostavljanja najvećeg blagostanja za većinu [2] Low impact buildingObjekti sa malim uticajem na životnu sredinu


You must be logged in to post a comment Login